Zbilja, je li sve to bilo potrebno?
Već sam bila dosadila samoj sebi,
no još sam pisala te pjesme,
a sada znam da su one bile samo
groblje riječi koje ništa više
nikome ne znači;
prazne fraze
i nepotrebna životna faza
u jednom nesređenom životu.
Te su pjesme bile sulude,
prepotentne očijukalice;
ljepotice u besmislenom ogledalu
stranog jezika.
To su bile pjesme rugalice
Neke otrcane stare frajle,
Pomodni kič
I potpuno zastarjele…
Nove pjesme rastu
Sporo
Kao zasađena stabla
Koja još uvijek na njega mirišu
Nove pjesme rastu.
U strahu.
U nemiru
Koji se ne može izreći.
Ne bih rekla da je moguce,
no dogodilo se,
sve što je bilo krivo
umrlo je sa tim trenutkom,
a jedino što ostane poslije je istina.
Sada je vrijeme sabiranja
Kljucanja svakodnevnice
od dana do dana.
Zora više nije mudra
Noć odjekuje tupa,
olovna i gluha
Proteže se do ludila mukline,
rastavljena od muze…
Još jedino preostaje dan
rad, goli fizički rad
da se tijelo izmori.

Array

Pin It on Pinterest

Share This