Moje sunce žeže,
Moja duša pjeva,
Moja je ljubav živa,
Iako malena
I puka pustolovina.
No ja se ne dam,
Ne mogu mene ognjeni mačevi
Posjeći, kao kakvu žitovnicu
U mjeri koja nikada ne zahtijeva
Mjerovnicu na beždarenoj vagi.
Ili više, ili manje,
Sve mjerovnice se nađu
Na sredini te iste mjere,
Odakle mjera sama sebe potvrdi
U obliku printanih novčanica
I bezdane nade da će jednog dana
Sve biti u ekonomskom I političkom
EU cvatu.
Ne znam vise nista,
nista seko, nista brate,
ne znam majko, ne znam prijo,
A ja znadem samo onu
Po “jedan, dva’ po bećarsku
“Idi, dušo, idi vraže,
Što se više misli
više se reče I kaže
a ništa, ništa više ne pomaže.”

Pin It on Pinterest

Share This